Dok smo pripremali članak o tome kako je Općina Kneževi Vinogradi, nakon dugih pregovora, napokon postala vlasnikom stare beljske vinarije, koja se nalazi u samom centru mjesta, sinula nam je ideja da bi bilo dobro “iskopati” nešto o njenoj povijesti, ali i o povijesti proizvodnje vina u Baranji općenito. Gdje bolje pronaći nešto o navedenoj temi nego u masivnoj knjizi od oko 800 stranica pod nazivom “Tri stoljeća Belja” koju je uredio akademik Dušan Čalić, a izdao, u Osijeku, 1986. godine, Zavod za znanstveni rad Osijek Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Na stranici 697. pronašli smo tekst Milana Bobere na četiri stranice, popraćen slikama i tablicama, naslova “Prerada grožđa i proizvodnja vina” u kojem smo pronašli podatke o onome što nas je zanimalo. Imajmo na umu da je to tekst od prije 34 godine i da su se tijekom godina određena terminologija, kao i određeni nazivi, promijenili. Nastojali smo ih prilagoditi onim današnjima, ali nemojte zamjeriti ako smo negdje to propustili napraviti.
Proizvodnja vina u Baranji datira još iz vremena vladavine rimskog cara Probusa (vladao u periodu 276.-282.). Prije Drugog svjetskog rata vinogradi su se uzgajali na 3.500 hektara Banovog brda što je skoro pola njegove ukupne površine od 8.000 hektara. Grožđe se prerađivalo gnječenjem uglavnom u podrumima privatnih vinogradara, a Belje je u sred tih vinograda na Banovom brdu imalo prešaonicu za grožđe koje je tu bilo proizvedeno.
Mošt je onda u drvenoj buradi prevožen u podrume u Kneževim Vinogradima, Karancu ili Popovcu. Ti podrumi bili su klasični vinski podrumi iskopani pod zemljom i sadržavali su drvene hrastove bačve. Onaj u Kneževim Vinogradi bio je najveći s kapacitetom od milijun litara vina.
Baranjska vina svojom kvalitetom bila su poznata na domaćem, ali i na stranom tržištu. Međutim, godine 1893. u Baranji se pojavila lisna uš filoksera ili trsov ušenac koja je praktički uništila vinograde. Trebalo je puno vremena, rada i usavršavanja kako bi se baranjska vina ponovno našla na domaćem i europskom tržištu.
Godine 1950. beljsko vinogradarstvo izdvojilo se iz Poljoprivrednog dobra Jasenovac i formiralo kao posebna Vinogradarska uprava sa sjedištem upravo u Kneževi Vinogradima. Raspadom seljačkih radnih zadruga pogon “Beljski vinogradi” preuzeo je vinograde koje su oni podigli u Kneževi Vinogradima, Suzi, Zmajevcu, Popovcu i Belom Manastiru. Integracijom tih vinograda i osamostaljenjem “Beljskih vinograda” polako se počela povećavati proizvodnja grožđa.
Grožđe se još uvijek prerađivalo ručnim muljačama i prešama malog kapaciteta, a mošt se odvozio u buradima na zaprežnim kolima u podrume u Karancu, Kneževim Vinogradima i Popovcu.
Sve do 1963. godine nije se vršio otkup grožđa od privatnog sektora. Budući da su cijene otkupa bile destimulativne, a plasman vina privatnim ugostiteljima legaliziran, individualni proizvođači grožđa sami su prerađivali svoje grožđe i prodavali vino ugostiteljima i drugim potrošačima.
Budući da je proizvodnja beljskog vina porasla, javila se potreba izgradnje tada novog podruma (to je ono što danas nazivamo “stara vinarija”). Pripreme su započele 1953. godine, a novi beljski podrum u Kneževim Vinogradima s kapacitetom od 3.200.000 litara pušten je u pogon 1963. godine. Osim povećanja smještajnog kapaciteta za vino, instalirane su muljače za grožđe, dvije hidraulične preše, jedna kontinuirana preša, traka za flaširanje vina (1.200 boca po satu).
Belje je tijekom godina vodilo bitku s prodajom vina u flašama budući da je ono rinfuzno puno bolje prolazilo na tržištu, a i zastarjeli strojevi nisu pridonosili kvaliteti flaširanih vina. Tada je mehanička kontinuirana preša zamijenjena hidrauličkom većeg radnog kapaciteta, instalirani su pužni transporteri za grožđe, traka za flaširanje vina sada je imala kapacitet od 1.400 boca po satu, a sve je to doprinijelo je većoj količini prerađenog vina i boljoj kvaliteti.
Godine 1985. proizvedeno je 5.515.044 litara vina. Tada je proširen smještajni kapacitet za vino koji je onda iznosio 846 vagona te je izvršena rekonstrukcija strojeva za preradu grožđa.
Tada novi beljski podrum postao je 2011. godine ono što danas nazivamo “stara beljska vinarija” budući da je 2011. izgrađena nova, u sred baranjskih vinograda na padinama Banovog brda.
Ovo je samo jedna mala crtica iz, dugogodišnje i vrlo opširne, povijesti proizvodnje vina na Belju. Iz nje smo vidjeli koliko je stara vinarija u centru Kneževi Vinograda igrala važnu ulogu. Ona i dalje stoji na svom mjestu, a sad ju očekuje i neka nova buduća namjena.